U četvrtak, 10. decembra 2009.
PACERi iz Galovice su nastavili svoje zimske akcije dranja&čerupanja. Napredovali smo od prošlogodišnjeg prvog pokušaja i ograničili smo plen samo na zečeve, fazanove repove i lojna pera pataka. Dakle, sveli smo izbor samo na najpotrebniji i provereni, klasični materijal za muve.
Pomenute večeri na repertoaru je bila isključivo zečetina. Konkretno - odrali smo maske i sredili zadnje zečije šape. Instrukcije i uputstva, kako za obradu tako i za inspiraciju konkretnim receptima za muve, dugujemo Aleksandru Paniću i Goranu Grubiću, na čemu smo im mnogo zahvalni.
Od ove sezone, sve maske i šape dobro operemo deterdžentom za sudove, više puta. Potom sledi dooobro ispiranje, takođe više puta. Kada smo završili tu fazu, shvatili smo da niko nije fotografisao
događaj - mada je među nama bilo dovoljno obzirnih da poštede (duše)brižne posmatrače od prizora kojim je sve počelo... OK, ostadosmo bez slika sa početka. Maske i šape potom upadaju u veš-mašinu, na dodatno ispiranje i centrifugiranje. Kako je to potrajalo, rešismo da se okrepimo...
Avaj... Ono što je usledilo, je vašem neskromnom izveštaču predstavljalo izazov, ne u gurmanskom, (zar sumnjate?!?) već u spisateljskom smislu.
Dozvolite da krenemo... Ja ću kuckati
p o l a k o, sve birajući reči koje su ionako previše škrte da opišu šta nam se (meni, to jest...) desilo, a vi meraklijski uživajte
n a t e n a n e ...
Silvija i Željko su nam pripremili zečeve na francuski način. Ideja je da se u širokom luku zaobiđe tradicionalno krkanje previše začina svake vrste, koje (bar meni, a Bogu 'fala i Paunovićima) ubijaju čulo ukusa do neosetljivosti. Time se izgubi suština - ukus divljači. Gusti "gulaš", bez mnogo luka i sa sasvim malo začina, uz nešto bilja, sirove slanine i pečurki je bio dooobro ukuvan a zatim odvojen od koščica.
Željko je izneo zečetinu a Silvija sveže krutone kao prilog; gozba može da počne:
Stižu "repete":
Ovo čudesno jelo, izaziva i mami... Blebetala ostavlja bez reči (moj slučaj), hrani telo, zatim dušu, pa opet telo, pa opet... u krug. Dejstvo je odloženo i kumulativno; svaki put žvaknuto, meso počinje da ispušta sve gušće (?!?) sokove, koje ne umem da opišem. Evo, sada dok se kucajući podsećam, sedim odmaknut od stola da ne balavim po tastaturi. Zvuči banalno, ali... koga ovo uživanje nije ponelo, ne zna šta propušta. Bolje da prestanem sa opisivanjem; nisam ja dobacio do gurmanskih epistola Gorčina Stojanovića, pisanih onomad za Yellowcab. Ovo je... nešto sasvim drugačije.
Ehhh... kad bih ovako brz, sa viljuškom, bio i sa štapom u kontri...
Vino je bilo po meri zečetine, Prokupac. Vozači su bili uskraćeni, jer variti ovu božansku hranu možete samo uz pomoć dobrog gutljaja vina. Uhhhhhhhh.... kad će sledeća sezona na zečeve?
Živeli!
...i prijatno!
Predah...
...i pobeda!
Posle tri porcije,
useri među PACERima (Oholi i ja) ne možemo više. Duša ište, telo ne može.
Inače, svi ostali su fini momci, znajte to! Nije da brojim(o) porcije... ali zaista su odmereni gosti. Pored mene svi su odmereni, naravno.
Dobro, možda zato što nam je 'falio komšija-Prota, ali i on je tada branio boje
PACERa iz Galovice za slavskom trpezom - sve mu oprošteno...
Stiže
slatko... Dve vrste pita. Ja sam se poslužio samo jednom, da ne uvredim domaćicu, tako da ne znam koja je bolja. A i nisam imao gde da smestim... Ostali su bili toliko fini da su sačuvali malo snage i za pite...
Eh, kakva je to klopa bila... Samo da znate, neki su se žalili na talase vrućine, neki na nepresušnu žeđ, neki na neumerenu potenciju (...i-ju!!!). Ako ni to nije dovoljno, skromno dodajem moj skromni doprinos činjenicom da sledećih 26 sati nisam ništa klopao; tek sam, posle povratka iz Galovice (sutradan uveče, u petak) malo čalabrcnuo...
Maske i šape su isprane i centrifugirane:
...
fazoniranje može da počne:
...BACI KOSKU!
Ovako izgledaju maske i šape kada se dobro obrade, pa zakucane posole boraksom... 'Falitet, bato!
Umesto zaključka, želeo bih da pozdravim sve
PACERe iz Galovice koji nisu mogli da budu sa nama.
Do sledećeg druženja, BISTRO!